Samsara – Put na Istok

Priča prati lik mladog profesora koji se upušta u avanturu života i kreće putem istoka. Umjesto da doživi toliko očekivanu slavu on sa svakim novim kilometrom prema istoku sa sebe linja staru kožu. Doživljava potpuni preobražaj. Samsara je putopisni roman, knjiga ceste i priča o samospoznaji.


Put na Istok oduvijek je predstavljao ultimativno putovanje, bilo u pustolovnom smislu kao istinska avantura i istraživanje drukčijih mjesta i kultura, bilo u duhovnom, kao traženje odgovora na krajnja pitanja. U europskoj se literaturi, ne bez razloga, opisivalo upravo kao put (samo)spoznaje. Ovu ideju, u pozadini koje je stajala želja za vlastitom slobodom i pomicanjem granica, u raznim su razdobljima utjelovljivali različiti tipovi putnika. Od polovice prošloga stoljeća jedni za drugima na Istok su dolazili (odnosno odlazili) beatnici i hipiji, freakovi i overlanderi te naposljetku backpackeri i takozvani „independent traveleri“. O tome postoji trag u suvremenoj svjetskoj putopisnoj literaturi, pa i u domaćoj; ali naslove koji su preživjeli svoje vrijeme u pravilu su napisali autori snažne putničke osobnosti, čiji je doživljaj putovanja i Istoka nadilazio generacijsku fascinaciju, ne iscrpljujući se tek u oblaku marihuane u Katmanduu ili u kakvom indijskom ašramu.

Među putopiscima – iz prošlih vremena, kada su ovakva putovanja bila više subkulturni trend nego disciplina potrošačkog društva – uvijek je bilo i onih koji nisu putovali da bi vidjeli svijet nego da bi saznali nešto o sebi ili od sebe stvorili ljude kakvi bi željeli biti.

Hrvoje Ivančić pripada soju pisaca kadrih uhvatiti i prepoznati signale koji su takve putnike oduvijek okretali ka Istoku, čak i kad su porivi za putovanjem – kao u junaka ovog romana – prikriveni nekim drugim razlozima. Nije tu riječ samo o junaku/pripovijedaču Ivančićevog romana, dvadesetsedmogodišnjem profesoru povijesti u vezi, koji jednog dana odluči prestati tražiti opravdanje za suhoparnu kolotečinu u kojoj se našao i poći u „čistu, opipljivu stvarnost“ Istoka (žudeći za slavom), nego o samom Ivančiću. Jer, iako je Samsara roman o putu na Istok, to je roman putopisca. Junakovi doživljaji imaju stvarne obrise i kada su plod mašte, jer ih je pisao putnik s iskustvom takvog putovanja. Tim više što su ti doživljaji isprepleteni s autentičnim opisima mjesta i predjela koje je sam autor prošao na toj vjekovnoj ruti trgovaca i duhovnih tragača: od Istanbula i Turske, preko Irana i Pakistana, pa sve do svetih gradova Indije, u kojima radnja romana kulminira, ili – putopisnim rječnikom rečeno – junakovo vanjsko i unutarnje putovanje (u stvari, lutanje) dobiva konačni oblik. Nit koja će Ivančićeva „izgubljenika“ odvesti do kraja, do konačne spoznaje o životu i smrti – samsare, pojavljuje se već nakon prvog koraka, takoreći na pragu Istoka, u Sarajevu…

Uzbudljivi ritam i lakoća pripovijedanja kojima nas Ivančić vodi na jedno staro putovanje u novom vremenu, vješto preplićući putničke senzacije sa stanjima i refleksijama svog pripovijedača, čine ovaj putopisni roman štivom koje će brzo i u jednom dahu čitati i ljubitelji putopisa i beletristike.

Juraj Bubalo


>>> Intervju za H-alter: Tanka linija života i smrti

Radio intervju PRVI RADIO:

 

Prilog HRT-a: Knjiga ili život:

 

 

NEWSLETTER