Kratka priča: “Deva”


deva

On je čuvao devu u Kapadokiji. Tu prokletu, izmučenu, mršavu i nikakvu devu. One nisu autohtona vrsta niti ih ovdje ima u prirodi, ali u ime svevišnjeg turizma pobrinuli su se i za to. Netko je iz Sirije doveo devu. Nakitio ju je tkaninama žute, crvene i zelene boje, stavio joj sedlo i paradamože početi. “Jedna fotografija, jedna lira”, i tako od jutra do mraka pa opet iznova dan za danom sve dok deva ne krepa.

S minareta se pet puta dnevno čuje poziv na molitvu. Prvi me budi, a sa zadnjim sklapam oči. Onaj prvi najjači je i zvuči kao da je mujezin dobrano prehlađen.Glas mu je promukao. Ili se još nije pošteno razbudio? Svetost na sve strane. Domaći momci na skuterima hvataju japanske i korejske turistkinje. Kažu kako ih vrlo lako odvedu na osamljeni proplanak gdje s njima vode ljubav. Na jednu noć, dakako. To se podrazumijeva.

Kada su mene vidjeli kako razgovaram s lokalnom djevojkom koja prodaje suvenire, čudno su me pogledavali. Kad sam je sljedećeg dana odveo na kavu, zaprijetili su da će mi polomiti kosti jer to je sestra njihovog prijatelja. Što bi se tek dogodilo da je naišao njezin brat?

Turgut je bio njezin brat, to sam saznao tek kasnije. On je momak koji je svakodnevno, od jutra do mraka čuvao devu. Držao ju je za uzde, pomagao ljudima da se popnu i da siđu, napravio krug po ravnom platou iznad Goremea, uzeo od svakoga po liru i nastavio dalje. Turgut je pušio dvije kutije cigareta dnevno, a cigarete su u Turskoj skupe. Zaradio je za cigarete i za stan. Deva je donosila dobru zaradu jer svaki turist koji imalo drži do sebe morao je imati fotografiju s devom.

 Sva je sreća da njegovi prijatelji koju su mi htjeli polomiti kosti nisu znali da spavam u šatoru, gdje se noću smrzavam. I ako su me ikad htjeli potražiti teško da bi me našli. Smjestio sam se među starim napuštenim domovima izdubljenima u stijeni. Preko dana, ako bi me i vidjeli, nisu mi mogli ništa jer oči turista svjedočile bi brutalnom prebijanju stranca. Loše za turistički imidž mjesta. Isto tako mislim da Turgutu nisu rekli ništa. Možda i jesu, ali Turgut je preda mnom šutio.

Do njega sam prvi put došao zbog njegova poznavanja engleskog jezika i želje da jednog dana sa mnom ode u selo kao prevoditelj u razgovoru s najstarijim ljudima, ne bih li izvukao priču o životu u špiljama, prije nego su turisti navalili u ove krajeve, praveći od njih Flintstonese.
Obećao sam mu nadoknaditi cjelodnevnu zaradu. Neka deva jedan dan odmori, a i on će razbiti rutinu. Sve je bilo dogovoreno.
— Nađimo se u centru sela, sutra ujutro u osam –rekao je.
Poveselio sam se priči i novim iskustvima, a njegovu sestru sam prestao pozivati na kavu. Ionako je to bilo uzaludno. Nosila je maramu i religiozno se ponašala, premda mi je slala određene signale, ali to su bili signali djetinje zaljubljenosti, platonske ljubavi. Zadovoljit ću se pričom, jebat će je drugi.
Poslije smrzavanja u šatoru, ustao sam oko sedam. Noći su ovdje vraški hladne iako je još uvijek rujan. Krenuo sam na dogovoreno mjesto. Turgut bi trebao doći oko osam i bolje je da prvu jutarnju kavu trgnem prije no što se sretnemo. Protegnuo sam korak do sela, popio kavu na malenoj autobusnoj stanici i čekao svog poslovnog partnera.
Sat je otkucao osmicu. Dan je već uzeo maha. Njega nije bilo, ali pripisivao sam to kulturološkim posebnostima. Vjerojatno Turci uvijek malo kasne, pomišljao sam. Nijemci su točni, Hrvati kasne po pola sata, Afrikanci i po tri dana. Ništa specijalno, privikne se čovjek.
Kad je sat otkucao devet, počeo sam brinuti. Promatrao sam dvije pepeljaste grlice kako prelijeću s divljeg kestena na klupu i natrag. Selo se već u potpunosti razbudilo. Oko deset sati sam odustao.
Krenuo sam na plato iznad sela kako bih provjerio o čemu se radi i zašto se nije pojavio na dogovorenom mjestu. Mora da je imao neki iznimno dobar razlog.
— Zaspao sam. Nemoj mi zamjeriti prijatelju, sutra ćemo sve odraditi – smirenim mi je tonom rekao ispod gustih crnih obrva.
Stajao je pored svoje deve i odrađivao svakodnevni posao. Mora da je zaspao, i što da mu sad čovjek radi? Pokušat ćemo sutra.

Prošao sam isti jučerašnji ritual i našao se na licu mjesta u osam sati ujutro. Selo je već živnulo, grlice su se dosađivale kao i ja, a mog partnera ni za lijek. Više nisu pomagale ni utjehe o kulturološkim različitostima. Tip je ili budala ili mi zamjera što sam mu sestru pozvao na kavu, samo to ne želi reći, već me šarafi na podmukli način. Zabija mi nož u leđa lagano i sigurno.
— Zdravo Turgute, gdje si bio danas? – upitam ga ne pokazujući bijes kako ga ne bih odbio. Još uvijek sam polagao nadu u svoj projekt, iako, da sam bio pametniji, snašao bih se drugačije.

S vremena na vrijeme dobro je zapapriti si situaciju kako bi osjetio da živiš. Turgut je rekao da je rano ujutro osjetio užasnu glavobolju te da je mislio kako neće moći ni s devom na posao. Tek oko podneva glavobolja je popustila i odlučio je izaći iz stana.
— Obećavam ti, sutra ćemo sve riješiti. Ne brini. Dolazim u osam ujutro na skuteru.
— Nadam se da ćeš doći, sutra mi je zadnji dan, moram krenuti dalje – kažem.
— Doći ću. Evo ti i moj broj mobitela pa me nazovi za svaki slučaj.

Pomislih kako je to osigurač koji mora značiti da je sutrašnji dan finale i da napokon krećemo u akciju. Napokon.

Ujutro me probudio onaj isti glas promukloga mujezina: Allahu ekber, Allahu ekber.

Protegnuo sam se i protrljao oči. Kavu sam skuhao na kuhalu u šatoru. Već sam u pola osam bio na poziciji i čekao. Sav uzbuđen i sretan što ću napokon odraditi posao.
Sat je otkucao osam sati. Nabrusio sam se i već izvadio olovku i bilježnicu kako bih započeo bilježiti priče stanovnika. Uskoro je otkucalo i pola devet. Njega nema. Zovem ga na mobitel, ali ne javlja se. Oko devet sati vidim ga u daljini, kako prolazi na svojem skuteru. Najvjerojatnije odlazi na posao.
Bijes koji sam tada osjećao mjeriti se može jedino s mržnjom prema nekome tko vam je obeščastio majku. Grlice su preletjele preda mnom poput mojih nečasnih misli: uusta mu trpam devin izmet i šaku punu pijeska pred cijelim selom. Turci me gledaju i čude se. Smijem se i svima pokazujem srednji prst.
Ne. Nećemo tako završiti.
Morao sam poći dalje i zbog čistoće vlastitoga bića odlu- čio sam ne djelovati. Poslao sam mu tek jednu sms poruku u kojoj je pisalo: nadam se da te Bog vidi. To je bilo sve, kraj priče, mislio sam. Nakon nekoliko tjedana vratio sam se kući i zaboravio na smiješnog čovjeka s devom i na cijelu tu glupu situaciju.

Dan se okrenuo u noć više stotina puta kad sam opet kročio u Kapadokiju.
Otprilike godinu dana poslije stajao sam u centru Goremea i spremao se u trgovini kupiti pivo. Bilo je to otprilike ono isto mjesto na kojemu sam čekao Turguta da mi pomogne oko intervjua. Prije nego sam zakoračio preko ulice, ugledam poznatu glavu na poznatom motoru. Prolazi skuter niz ulicu pored mene, a glava se okreće i u nevjerici me procjenjuje. Poslije pola minute okreće se i dolazi do mene.
— To si stvarno ti? – začudi se gledajući me u oči.
— Jesam, naravno. Vidim da si i ovo ti – kažem.
— Lijepu si mi poruku poslao, da se čovjek zapita…
— Nisam znao što da napišem kad si me onako preveslao.
— Znam, žao mi je. Jednostavno nisam bio siguran u sebe.

— Dobro, nema veze sad. To je svršena stvar, prošlo vrijeme, pluskvamperfekt – odgovorim.
— Primi moje isprike i budi mi gost u hotelu koliko god želiš. Uzeo sam kredit i otvorio hotel, nalazi se u špilji.

— Ma nemoj…? – nasmijem se i prihvatim ponuđeno.
U hotelu imam sobu s kupaonom, pogled puca na sanjivu mjesečevu dolinu. Ponosan sam što ga nisam opsovao, već poslao onu lijepu poruku koja u cijelu stvar involvira Boga. Deus magnus, maximus. Nepogrešivi i sveprisutni.
Turgut mi obećava dobar provod večeras, uz pivo i joint. Prihvaćam ponuđeno objeručke.

Oko osam sati navečer u hotel dolazi društvance od pet momaka i svaki sa sobom nosi pune vrećice piva. Ulaze u stražnju prostoriju u kojoj ćemo se družiti.

Sjedimo na foteljama i kauču, limenke piva sudaraju se na stoliću, a dim cigareta i trave vijuga u gornje dijelove prostorije. Razgovaraju na turskom. Tu i tamo netko me kurtoazno pita odakle sam i to je sve. Uživam u opijatima.

Blagoslovljen sam, ponosim se svojim postupcima.

Odlazim na toalet pomokriti se i umiti. Zakopčavajući šlic zamislim se, siguran sam da sam neke od prisutnih već sreo. Lica su mi poznata, a tu nikad ne griješim. Već sam ih ranije sreo, možda smo se negdje mimoišli?

Izlazim iz toaleta, odgurujem vrata i umjesto prvog koraka srušim se na pod. Udarac šakom bio je toliko jak da mi je slomio nos.

Osvijestio sam se ruku svezanih ljepljivom trakom, dok mi se krv iz nosa cijedila u grlo i preko usana. Osjećao sam da će uskoro prestati, ali drndanje u skučenom prostoru u kojem sam ležao u položaju fetusa, nije pomoglo. Mogao sam osjetiti miris benzina i čestice prašine koja je dopirala kroz pukotine u prtljažniku. Slani okus krvi odavno mi je poznat, zbog glupe navike iz djetinjstva. Imao sam običaj gurnuti čačkalicu u nos kako bih se poškakljao gore kod sinusa. To bi me toliko nadražilo da bih ubrzo kihnuo, ponekad i dva puta zaredom. Kihati je bio užitak, kratki trenutak zaborava i ekstaze. No uslijed stalnog čačkanja, potekla je krv. U glavi sam prevrtio cijeli film stotinu puta i bilo mi je savršeno jasno zbog čega se nalazim tu gdje jesam, ali ovakvu razinu osvete nisam mogao ni sanjati. Što bi se tek dogodilo da sam u nju zabio svoj kurac?
Auto je poskakivao i motor je brundao u drugoj brzini. Po mojoj slobodnoj procjeni, prolazili smo preko udolina mjesečevog krajolika Kapadokije, između stijena koje su nekoć služile kao skloništa u koja su se skrivali kršćani pred naletima pljačkaških hordi. Usrao sam se od straha razmišljajući o gadostima koje bi mi mogli raditi. Najgora mogućnost je bila da mi odrežu kurac, uslijed čega bih zasigurno iskrvario do smrti, ali bolje umrijeti nego živjeti bez njega. Govnari su čekali i dočekali moju muku.
Auto je zastao, začuo sam otvaranje vrata. Uskoro su otvorili i prtljažnik te me izvukli poput vreće krumpira. Bila su četvorica, ali među njima se nije nalazio žderač devinih govana, Turgut. Još uvijek nas je obavijala noć. Pun Mjesec je obasjavao sivkasto žuti krajolik i oskudno raslinje, duge vlati trave i zalutalo stablo jabuke. Sjetio sam se priče o noći kad je Juda izdao Isusa.
Nisu imali milosti. Jedan od njih me odalamio pesnicom u desnu stranu lica i pao sam na pod. Što su međusobno govorili nisam razumio, ali shvatio sam da osim ljubavi postoje i drugi univerzalni oblici sporazumijevanja.

Pridigli su me i ponovili isto. Nekoliko puta. Glava mi je radila kao dvotaktni motor. Na lošem engleskom jeziku častili su me pojmovima: bastard, motherfucker, idiot. Naposljetku sam se našao kako skvrčen ležim ne bih li se zaštitio od udaraca koje su nogama upućivali u moj trup. Njihovoj pažnji je promaklo da sam u tom krešendu nekako uspio osloboditi ruke ljepljive trake.
Zastali su i započeli konverzaciju. Stajali su pored mene i mogao sam vidjeti da smišljaju plan. U trenutku njihove nepažnje sam skočio i dao se u bijeg. Imao sam dvije sekunde prednosti. Trojica su krenula za mnom, a jedan je ušao u auto i upalio svjetla. Utrčao sam u dio udoline koji je nepovoljan za vožnju autom. Mogao sam im osjetiti dahtanje za leđima, ali nadljudska snaga koja dolazi u najtežem trenutku tjerala me dalje.
Stijene su se nametnule kao logični izbor. Labirinti nekadašnjih nastambi, rupe u zidovima, potkrovni stanovi u tornjevima. Ostaci nekadašnjeg života. Ganjali su me poput zvijeri, ali nedostatak svjetla mjesečine unutar drevnih prostorija omogućio mi je da zametnem trag. Sakrio sam se u vrh prostorije jedne od njih odakle se kroz mali otvor pružao pogled na udolinu. Još uvijek sam im mogao čuti korake. Improviziranim sam stepeništem puzao u podnožje skroz do podzemnih prostorija povezanih hodnicima.
Micao sam se pažljivo i tiho. Zavukao sam se u zemlju dublje od krtice, gdje se lagano gubio zvuk izvanjskog svijeta.

Prodrijevši iz uskog tunela ponovno prema površini, ušao sam u prostoriju volumena oveće bačve. Bila je duboko izdubljena u stijeni, izolirana. Odahnuo sam. Naslonio sam leđa o zid i ispružio noge. Krvario sam iz nosa i arkade, a bolno tijelo bilo je prepuno masnica. Bubrezi su me ubijali, a grlo je žudjelo za kapima vode.
Nisam mogao zaspati već sam buljio u tminu koja je na očigled uzmicala pred danjim svjetlom što se probijalo kroz pukotine u stijeni. Počeli su se ocrtavati zidovi prostorije i boje na njima. Iznad mene se nalazila kupola i freske s prikazima Isusova života. On na magarcu, njegova majka Marija, razapinjanje na križ.

Hrvoje Ivančić

 

Dunavski blues naslovnica 2 izd.indd
LJETNI DAR: Preuzmite elektronsku verziju putopisa “Dunavski blues”

Potpuno besplatno preuzmi putopis “Dunavski blues”, u elektronskom izdanju, klikom na sljedeći link. 

_MG_5150
Sirijski kršćani još uvijek govore jezikom Isusa Krista

Sirijska kršćanska zajednica, čiji korijeni sežu unatrag dvije tisuće godina, jedna je

salon vjenčanica, iznajmljuje se u prosjeku jedna dnevno
Il vestito da sposa rosso

A lei sembrava un gioco. Sebbene avesse già tredici anni, giocava ogni