Indijski kišni vjetar


Vozač taksija na ulici Kalkute

Različak je najljepši ljetni cvijet. Pratio me na putu do aerodroma, uz cestu kao azurno plavi graničnik. Zastavio sam se i ubrao nekoliko cvjetova, uništavajući, zbog sebične potrebe, njihov život.

New Delhi je prevruć i vlažan. Njegovih sedamnaest milijuna još ga više zagušuju. Neki od njih žive u šatorskim naseljima. Za obrok: riža i leća.

Krenuo sam u grad, u Paharganj, pri glavnom kolodvoru. Nekoliko ponuda za kupnju hašiša, vožnju rikšom i čišćenje cipela. “Nema posla, kišna je sezona, nitko ne želi da im čistim cipele. Kupiš mi litru ulja?” Pitao je.

Kupio sam litru ulja.

Ulica na prvu djeluje poput štale. Možda zato jer kod nas su krave u štali, a ovdje na ulici. Mladići plešu dok glazba iz zvučnika slavi Šivu, čovjek sa strane u woku prži rezance.

Što sam htio reći? Prija mi blato. Vadim različak i dajem ga teletu koje ga grabi svojim jezikom hrapavim poput brusnog papira.

Danas se u Indiji rodilo 70.000 djece. Do ponoći će svijet napustiti oko 30.000 Indijaca. Sutra će se brojka od 1.3 milijarde stanovnika podebljat za 40.000.

U Paharganju, iza užurbane ulice, krije se katoličko groblje. Mirno i ograđeno polje u kojemu mrtvi (mislio sam napisati “žive” ali bilo bi glupo) imaju više prostora od živih.

Svaki peti grob je malen, kao oveća kutija, s natpisima: Baby Judy, Baby Cary, died at age 6…

Kako to da se Paharganj još uvijek nije raspao? Klimave zgrade, improvizirani krovovi, loša odvodnja. Čim padne kiša, nestaje struje.

U svakoj, pa i najmanjoj rupi u zidu, smještena je prodavaonica, trgovina mobitelima, pržionica tijesta. Nečiji dom?

Indijski poduzetnički duh nije mit. Podatak govori da je Indija, prije 300 godina (prije kolonizacije) u svjetskom BDP-u sudjelovala s 24 posto. Jednako kao cijela Europa.

Iako se zemlja opet penje, uzde drži nekolicina. Od 70.000 rođenih na današnji dan, jedan će imati više nego ostalih 69.999 zajedno. Taj podatak probavlja se teško poput delhijske vode.

Vidio sam trojicu slijepaca. Probijali su se kroz gužvu. Treći je za rame držao drugoga, drugi prvoga, a prvi je vodio, držeći u ruci štap.

Kao u onoj priči gdje tri mudraca prolaze svijetom, snalaze se pomoću zvuka zvona i skupljaju milodare. Preko očiju imaju povez kako ne bi gledali zlo i nevolju. Skidaju ga tek kad se vrate u sveti grad.

Svinje su jele otpad pored pruge dok je vlak hvatao horizont prema Punjabu. Krenuli smo u sveti grad Amritsar.

Nekoliko volova umočilo je svoja tijela u baru na kraju rižinog polja.

Danas još nije padala kiša i stanovnici sela iskorištavaju vrijeme za rad na kući ili poslovnoj zgradi. Ljuljaju se na skeli od bambusovih štapova, dodaju si kante s betonom, kasnije gore piju čaj.

Nadnaravna spretnost u ljudima. Kao mačka kad padne s petog kata i dočeka se na noge.

U prometu su nenadmašni. Šleper bi parkirao kroz iglene uši i još bi ti mahnuo kroz prozor, nasmijao se i zavrtio glavom.

Amritsar mi je ponudio najljepši hram u kojemu sam bio. Zlatni hram, simbol egalitarnosti. Svi jedu, sve sjede na podu, svi su jednaki. Poslije okrijepe krenuo sam dalje, busom na sjever u područje Himalaje.

Na jezeru Dal u Srinagaru - Kašmir

Bar u Jammu, predvorju Kašmira. Glazba se čuje slabo, dopire tek visoki ton harmonike. Zaglušuje ga meditativno brujanje deset ventilatora.

Na ulici je sauna, normalno za kišnu sezonu. Ventilatori su blagodat.

Zamalo sam upao u zamku i naručio alkoholno piće, ali zavjetovao sam se na mjesec dana čistoće. Znajte da je bilo teško kad je konobar na stol stavio A4 papir s popisom barem pedeset vrsta tekućih opijata.

U Kašmiru kuha. Prosvjedi na ulicama, bude se stare tenzije Indije i Pakistana. To ne dira sikha koji sjedi nasuprot mene i tamani treće pivo, Kingfisher, šest decilitara, staklena boca.

Tipka po mobitelu, tužan je. Ljubav? Alkoholna depresija?

Indijci više vole lokati viski ispred dućana (riječ indijskog porijekla: dukan), ili u svojim domovima.

Raghunath je hram u Jammuu. U njemu se štuju dvadeset sedmero bogova od njih nekoliko tisuća. Svi su oni odjeci jedne i jedine univerzalne svijesti. Baš kao i mi. Klanjamo se sebi samima.

Ulazim i brahmin me toplo pozove u hram. Čak i preko reda drugih hodočasnika. Pokazuje mi lingam, falički simbol koji predstavlja Šivu, i maše trozupcem.

U ruke mi gura vrećicu s mlijekom i govori mi da stisnem. Mlijeko štrca po lingamu.

Polijevam ga vodom i izlazim. Upućuje me pored tacne za donacije. “Daj koliko možeš,” kaže.

Guram ruku u džep i vadim kovanice. Sve skupa osam rupija.

Zvuk kovanog novca kao da mu je probio uši. Trgnuo se, uzeo sitniš koji sam bacio, uperio trozupcem u mene i povišenim tonom upitao: “What is this? For Lord Shiva eight rupies?”

S prezirom me odmjerio.

Eh kad baciš osam rupija za Šivu…

“Daj pare. Sad!” Viču zidovi hrama.

Poslije toga sam otišao u bar, u jedan drugi hram. Pio sam sok.

Do sad sam posjetio nekoliko mjesta koja djeluju kao pakao i više njih što sliče na raj.

Srinagar, u srcu Kašmira, na prvi pogled je ništa drugo do li edenski vrt.

Petak je, dan velike tjedne molitve. Policija je objavila zabranu izlaska na ulice do podneva. Na ulice će izaći mladi pripadnici pokreta Azadi (sloboda).

Trgovine su zatvorene, promet usporen, komunikacije vrlo spore.

Gomila se kreće cestama u gradu, naoružana kamenjem i udara po policiji i vojsci, izvikujući slogane tipa: “Odlazi Indija!” Ili “Indijski psi vratite se kući.”

Ovo je najmilitarizanija zona na svijetu. Jedan vojnik dođe na svakih pet stanovnika.

Stari problem u novom ruhu.

Sve je započelo puno prije no što su regiju u svojoj legendarnoj pjesmi istog imena ovjekovječili Led Zeppelin. Davne 1947. prilikom particije Indije i Pakistana, većinsko muslimanski Kašmir pripao je Indiji. Potreban je bio samo potpis tada vladajućeg hinduističkog maharadže Hari Singha.

Od tad, uz više međudržavnih sukoba oko granice, u Kašmiru raste pokret za nezavisnost. Od kraja osamdesetih u sukob se uključuju islamističke grupe, pristigle iz Afganistana, a često uz potporu Pakistana.

Povod trenutnim nemirima je ubojstvo militanta Burhana Muzaffara početkom srpnja. Na pogreb mu je došlo čak 200.000 ljudi ili po indijskom 2 lakha.

Ulice su od tog trenutka mjesto političke borbe. Indija okrivljuje Pakistan, koji je najvjerojatnije upleten u podupiranje militanata.

S druge strane, indijske vlasti koriste brutalnu silu u obliku sačme i olova. Pedesetak ljudi je ubijeno i više od 1400 ranjeno. Stradavaju oči prosvjednika.

Kašmirci traže veća prava, ali pod tim okriljem nalazi se i ekstremni islam. 
Manjina je ta koja nastupa hladne glave: “Bolje nam je s Indijom, ali želimo veću autonomiju, kao što je obećano,” potvrđuju neki od njih.

Vrijedi spomenuti da je ubijeni militant bio toliko “ozbiljan” da je s naoružanim pajdašima pozirao i postao fotografije na društvene mreže. Pitam se kako su ga uspjeli uloviti? (Sarkazam na desetu)

Spletom okolnosti sjedim u prostranom vrtu prijateljeve kuće, daleko od ulice. Gledam u petsto godina staru platanu u čijoj se krošnji gnijezde orlovi; slušam kako se raj lagano pretvara u pakao.

“Ustani i kreni, stražari su otrovani, konji su spremni”

Cesta na 3.000 metara u zapadnom Ladakhu, znanom i kao Mali Tibet

Istočnije je budistički kraj, Ladakh. To je visoka i smirujuća regijaa. Prvi natpis koji sam vidio, ušavši u selo Alchi bio je na zgradi škole: „The Earth and path is pure if your intention is good.“ Upravo suprotno od one da je put do pakla popločan dobrim namjerama.

Prošao sam preko rijeke Ind. Manje veličanstveno od Aleksandra Velikog, ali svejedno, subjektivno, moćno.

U ovom dijelu Himalaje, na tri tisuće metara nadmorske visine, teško je prepoznati slavnu rijeku. Poznati oblik ona poprima južnije, kada joj se pridružuju pritoke, i tvore plodnu dolinu. Kolijevku civilizacije, s najstarijim gradom, Mohenjo Daro.

Pismo drevne kulture još uvijek nije dešifrirano, ali sigurno je da su to bili prvi Indijci na visokom stupnju razvoja, s uređenim komunalnim sustavom i načinom gradnje općenito. (Nisu izvanzemaljci)

Ovdje u brdima osjeća se isti zrak kao i u Hindukušu i Kašmiru. Sličan je način gradnje: kamen i drvo, kuće pravokutnog oblika, ravnih krovova. Himalaja u ovo vrijeme u svojim udolinama daruje stanovnike ukusnim marelicama i jabukama.

Ubrao sam šaku malih narančastih plodova i krenuo pješke prema budističkom selu Alchi, pretvarajući se u omiljenog lika iz fikcije, sebe samoga.

U Malom Tibetu sve vrvi budustičkim stupama. U kombinaciji s ogoljelim planinskim vrhovima, apsolut je nadohvat ruke, ali kao i uvijek, nedostižan.

U tisuću godina starom samostanu – veličanstvene skulpture Bude, a ispred njega trideset terenaca prepunih turista. Nemam se pravo žaliti, bilo bi licemjerno, i ja sam jedan od njih. Ali Himalaja!

Reći ćete: a što si drugo mogao očekivati? Bilo bi to normalno za nekog s manjkom romantičarskog naboja, ali ne i za mojeg omiljenog lika iz fikcije.

Prava meditacija nastupa udaljavanjem u brda, gdje caruju visoke topole previjajući se na vjetru kao u zavodničkom paunovom plesu.

Uz cestu sam vidio ljude kako povraćaju zbog visinske bolesti. Guraju glavu kroz prozor i izbacuju ostatke hrane. Još jedan način spoznaje apsoluta.

Postoji li obožavanje bez simbola? Naš um je zarobljen u sustavu simbola, slika, odnosa na ovom i na drugom svijetu. Fikcija. Religija je između ostalog i pop kultura. Gdje je tu apsolut? Čuva li ga ljubomorno čovjek star petsto godina, u dubokoj meditaciji u špilji negdje na Himalaji?

,Zabranjeno uriniranje’, piše na zidu pored autobusne stanice u Lehu. ‘Kazna 500 rupija’.

Od stanice do smještaja uspio sam nabrojati trideset i sedam hotela. Budistički grad, tri i pol kilometra iznad mora, postao je hit. Kao da ovdje ljetuju cijela Europa i Indija.

Budistička sela nalaze se preko cijelog Ladakha

Fine crte lica gostiju uveliko se razlikuju od vjetrovima izboranih, kao sunce okruglih, glava stanovnika planine. Jedan od indikatora su kos i udubljene oči.

“Flaširanu vodu molim,” rekla je.
“Voda iz slavine dobra je za piće, u planini smo, izvorska je,” odgovorio je domaćin.

Nikad nisam shvatio poriv Zapadnjaka da se u Indiji odijevaju poput Indijaca. Doista izgledaju smiješno. Mogao bi ih zamijeniti za božićno drvce.

“Ali želim vodu iz boce…”

Strah od dijareje najveći je među putnicima na Istok. Malarija, tifus i hepatitis male su bebe prema zlu koje dolazi iz nečiste vode.

Glavna ulica Leha djeluje kao Ponte Rosso u najboljim danima. Pašmine, pašmine amo! Kupite Budin kip, podržite tibetanske izbjeglice. “Ma neka ljudi rade”. Budistički kotači vrte se neprestano već stoljećima. Svake minute zavrti ih prolaznik i nastavi dalje. Nalaze se u svakoj ulici.

Sjetio sam se Hesseove priče “Grad na obali”, ili tako nešto, u kojem opisuje identičnost odmorišta uz more. Baš kao u priči i Leh bi mogao postati samo još jedan ‘grad na obali’.

Religija, turizam, trgovina: sveto trojstvo koje prati ljudski rod od neolitika.

Ovdje možemo utažiti glad na više načina. Tu je hram i čarobni štapić. Tamo ćemo u zid izgovoriti naše muke i biti će nam lakše. Receptori sreće proraditi će prilikom kupovine prvog suvenira, koji su u svakoj trgovini isti. Ali tek kad tibetanske okruglice projure našim crijevima, tad ćemo biti sretni. A sutra? Sve ispočetka.

Prometejeva djeca nikad neće naučiti, prestati se klanjati bogu Merkuru.

Prekid svakodnevnog rituala, subjektivno govoreći, stalni je pokret. Tao. Iz jednih kola u druga kola. Tisuću kilometara u dva dana po lošim cestama i spavanje između velikih zavoja, koji vas izbace iz sjedišta. Doslovno. Poslije toga, opet cesta.

Kad u nekom mjestu stanem prenoćiti, već mi se poslije sat vremena učini kao da sam tu sto godina. Ne doslovno jer sto godina ne živi nitko, osim pokojeg stogodišnjaka.

U Lehu danas pada kiša. Svi nose kabanice, psi su se sklupčali ispod strehe i spavaju. Ovdje je puno pasa. Kreću se u malim skupinama od oko pet jedinki i krajnje su miroljubivi. Lijeni.

Logično, ali ne i najmanje bitno, cijene kišobrana najviše su baš danas.

Dva dana vožnje jednom od najviših cesta na svijetu. Leh – Manali 490 km. Najviši od četiri planinska prolaza je Taglang La 5325 m. Ljudi boluju od visinske bolesti i truckaju se pri malim brzinama.

Dugotrajna vožnja autobusom ili vlakom slična je meditaciji. U početku patite zbog lošeg naslonjača i užasne ceste, ali s vremenom prihvatite poskakivanje u jednakim intervalima, a monotoni zvuk motora uspavljuje.

Vjerojatno izgleda smiješno: tijelo sklopljenih očiju ljulja se u ritmu ceste.

Jedan kratki napad sna, strovalio se negdje oko planinskog prijelaza Rohtang, na četiri kilometra iznad mora. Ništa specijalno. Dogodilo mi se tog dana petsto puta.

No vrijeme iznenadnog buđenja, tek kasnije sam ga osvijestio, bilo mi je najdražih pet sekundi cijelog puta.

Osim što se oko mene stvorio rajski krajolik, najljepši kojeg sam ikad vidio, nikako nisam mogao doći k sebi i sjetiti se gdje sam i što radim. Kad mi se sjećanje poćelo vraćati, trudio sam se izbaciti ga i zadržati stanje blaženog odsustva jastva, nepostojanja. Bilo je čisto, ali na samo pet sekundi.

Kroz misli su mi prošle riječi Marka Aurelija, koje sam pročitao ranije tog dana: “Dobro razmisli zašto nešto činiš.”

Južni obronci Himalaje, oko grada Manalija, savršeno su plodni. Između ostalih biljaka ovdje prirodno raste kanabis (marica, marijana, žiža, džikica…) te s tim u skladu, domaći proizvode razne derivate za oralnu konzumaciju. ‘Ako dimi Šiva, zašto ne bismo i mi?’

Iznenadilo me kad sam ugledao biljku agave, porijeklom iz Meksika. Znam da su je u 16. stoljeću u Europu prenijeli Španjolci, a kako je stigla do Himalaje, nemam pojma.

Pokazivač zmije. Cijena za pogled, 50 rupija. Ples uz zvuk frule, 300 rupija. Ukoliko još nešto dodaš, možeš je i dirati. Ima pitona i kobru.

Ako vam sad na pamet padaju slike krotitelja zmija iz filmova, ovaj izgleda točno tako. I on je sve vidio u filmu.

Paharganj - živi, turistički dio New Delhija

Gore u Manaliju nalazi se pravi mali Izrael. Imaju čak i posebnu kuću za molitvu i pripremu košer hrane. Neki od njih su sekularni i nisu im strani piće i dim, a drugi svakodnevno zovu Jahvea.

Tu noć mi je cimer bio rabinov zet. A kakav bi rabinov zet bio nego pobožan. Molio je ujutro, popodne i navečer. Laskalo mi je kad sam saznao da se pomolio i za mene.

U Indiji se generalno puno moli, na sve moguće načine. Plodno tlo za religiju. Ovdje su uglavnom uspjele sve, osim možda afričkog šamanizma, ali ni tome se ne bih čudio.

Jedan mi je čovjek svom silom pokušao prodati veliki, nebrušeni ametist. Bio je ljubičast, ali nisam bio siguran je li original . Ne razumijem se u kamenje, a i da je pravi ne bih ga uzeo.

Kažu, oni koji ih imaju, da kamenje posjeduje posebnu moć. Kamen će čovjeku dati snagu i promijeniti mu život. Nikakav trud i volja, samo kamen. Nosit će ga u ruci i u torbi, tijekom šetnje i na posao. Bit će s njim tijekom jela i dok je na wc-u. Držat će ga u džepu svojih traperica, od čega će mu muda narasti tolika da će mu biti potreban posebno dizajnirani držač za njih. I sve to zbog kamena.

U Delhiju opet pada kiša. Nisu se šalili kad su rekli da je kišna sezona. Crnim čajem zalijevam dušu i razmišljam kako da stignem…nigdje. To je ionako ultimativni cilj, ako ste hinduist.

Krećem se brzo. Sparina New Delhija ubija me u pojam, moram uzeti vlak za najsvetiji hinduski grad.

Zbog visokog vodostaja tijekom kišne sezone, nekim ulicama varanasija voze čamci

Varanasi se u zadnjih osam godina promijenio malo. Vjerojatno se promijenio malo i u posljednjih osamsto. Zgrade i dalje navlače patinu, koja se najbolje vidi na zadnjim katovima i krovovima.

Ganges je zbog obilne kiše progutao gatove i mnogi su hramovi sad pod vodom. No spaljivanje tijela na gatu Manikarnika traje bez prestanka, na povišenom postolju.

Ljudi nose tijelo, nedodirljivi nose drvo. Kad se to dvoje spoji, oganj samo što nije.

Promatrajući ostatke nečije lubanje nisam osjetio onaj šok koji me pogodio ranije. Štoviše, nisam diferencirao ostatke cjepanice od ostataka cjevanice. Pepeo je pepeo. I na kraju završi u Gangi.

Ljudi se u rijeci kupaju, vodom trljaju zube. Kažu da je čista. Povode se i za nekim istraživanjem kojim je dokazano, da zbog pepela, voda obiluje fosforom koji ubija bakterije.

Drevnost je posvuda. Može se namirisati. I govno: kravlje, pseće, kozje, ljudsko.

Sve je puno svetaca, a najviše lažnih. Kratko predavanje o povijesti hinduizma, 100 rupija, iako to niste tražili. Oni s manjkom samopouzdanja uvijek plate.

Stvarni duhovnjaci gledaju svoga posla. Ne traže donaciju.

Sparina je takva da dok ste popili čašu vode, pola od te količine već je isparilo kroz tijelo.

Ponekad imam osjećaj kao da Indijac prezire svakog bijelca. Svi su mu isti i stalno nešto gnjave. Najradije bi ga pljunuo poslije žvakanja paan-a.

Ujutro naručujem najjednostavniji doručak: omlet i pakhora (pogača). Čujem kako u kuhinji razbija jaja i već poslije dvije minute nosi omlet. Međutim pakhora, bez koje obrok nema smisla, tek čeka svoj red. Prvo mijesi tijesto, tad shvati da nema luka (jedan od sastojaka) i odlazi na tržnicu. Po povratku dovrši posao dok se omlet već pretvorio u nedefiniranu žutu tvar.

Logika ovdje zine poput šarana u zraku.

Ako mu pokušate objasniti da sve želite u isto vrijeme, imati ćete problema sa shvaćanjem na drugoj strani. Izazvati ćete međukulturalni kratki spoj.

Čudi me kako je blizak hinduističkoj filozofiji rimski car i stoik Marko Aurelije.

“Sveopća priroda je od supstanci svijeta, kao od voska, stvorila sad konja, sad ju je, opet, rastopila i upotrijebila njegovu materiju za drvo, onda za čovjeka, pa zatim za nešto drugo.”

Netko je u uskoj ulici, unutar vanjskog zida derutne zgrade, izdubio malo sklonište i ogradio ga ciglama. Poneki prolaznik ostavi šaku hrane. U skloništu je kuja, s četvero tek rođenih psića.

Kolodvori su odavno moja strast. Ne samo zato što volim vlakove (zatim brodove, pa avion ko nužno zlo), već i zbog velikog protoka ljudi koji su upravo tad najbolji za promatranje: negdje na razmeđi, na putu do doma, u iščekivanju. Nekima je sam kolodvor dom.

Zbog toga volim na stanicu doći ranije. Radim to ovdje u Mughal Saraju, ali i u Zaboku.

Iznenađuje me super brzi i besplatni internet isto kao i moderni ekrani s voznim redom. Ostalo djeluje kao srednji vijek. Dijete spava na podu, majka ga hladi mahanjem kartonskog papira.

Indijska ulica preslika je indijske filozofije. Kad jednom uđeš u kolonu, bio pješak, bicikl ili auto, nema stajanja. Možeš se gurati, vikati, trubiti, ali bitno je kretati se. To je ko onaj Heraklitov potok, koji se svake sekunde mijenja. Zadržava isti oblik, ali uvijek navire nova voda. Baš kao i ulica sa svojim ljudima.

Pored Gangesa sam vidio gubavca. Prišao mi je neki mladac i počeo mi objašnjavati da je taj čovjek bolest zaradio lošom karmom. Bog, karma, Šiva…lako opravdanje za ama baš sve. Apaurin za smirenje, valerijana za miran san.

Volovi u Gangesu

Kasnije mi je taj isti mladac htio prodati opijum. Nisam spominjao karmu, ali nisam ga ni kupio. Uz toliko izmaštanih rajeva, kome treba još jedan umjetni.

Jučer je u Indiji bio dan državnosti. Najbolji trenutak za ulazak u Kalkutu, koja se, vjerojatno zbog nedostatka gužve, učinila najljepšim gradom na potkontinentu. Ili je to zato jer ima tramvaj?

Čudesno kako se jedna toliko heterogena zemlja, u etničkom i religijskom smislu, uopće održala. Britanska administracija odradila je svoje. Da nema te podloge, uz dobru mrežu željeznica, i svakako engleski jezik kao lingua franca, raspala bi se odavno.

Tek kad proputujete nekadašnjim britanskim kolonijama, od Ugande, Bliskog istoka, do Burme, vidite divovske proporcije imperije, a po neogotičkoj arhitekturi ljetnikovaca, rezidencija i vila, što je to značilo biti engleski lord.

Ušao sam, sasvim ciljano ovog puta, u hotel Broadway, izgrađen 1936. u stilu Art Deco, koji je inače čest u Kalkuti. Visoki stropovi s ventilatorima, stroge i elegantne linije…kao New York iz 1930-ih, vidio sam na filmu.

Operator dizala ovdje radi već 41 godinu. Kaže da je vidio mnoge kako idu gore…i dolje.

Moja dugogodišnja opsesija Art Deco stilom (nisam točno siguran kad se javila) nagnala me da cijeli dan lutam i kamerom bilježim katakteristična arhitektonska zdanja.

U ulicama su održani skupovi raznih političkih stranaka. Upao sam na skup DYFI, demokratske mladeži, komunističke organizacije koja broji 16 milijuna članova. Kažu da su protiv imperijalizma, za zapošljavanje, industrijalizaciju.

Čovjek je na ulici prodavao knjige. Peruškom je, elegantno, s njih skidao prašinu. Posložio ih je po boji. Crvene na jednu stranu, plave na drugu, bijele posebno i na kraju crne i smeđe. “Uzmite jednu crvenu…ili bijelu, za poklon dobijete plavu.”

Kad padne noć, na ulici se igraju društvene igre. Najčešće su to karte ili igra Karom. Slična je biljaru, ali igra se na ploči metar x metar, a pločice (kao one za mlin i damu samo veće) potrebno je gurnuti prstom u jedan od kutnih ulaza.

U muslimanskom dijelu grada je mesnica, otvorena, kao izlog, a ispred nje četiri privezane koze, jedu sijeno. Transparentnost.

Prišao mi je čovjek u svojim dvadesetima. Nije tražio novac, ali rekao je da nema posla. Što bih trebao? Sažaliti se i dati mu pedeset rupija? Pomoći mu da postane dosadni prosjak?

Kaže da šeće gradom i gdje vidi auto u kvaru, pomogne, ponekad samo gurnuti dok ne upali. Tako zaradi barem nešto.

Bolje je i to nego tražiti sažaljenje, neugodan osjećaj, poticaj za prekid života.

U hramu božice Kali žrtvuju koze. Pobožni čovjek je dovede, oko vrata joj stavi ogrlicu od cvijeća, miluje je po glavi kao da joj želi reći: budi sretna, ovakva prilika ne pruža se svakoj.

Djevojčica od desetak godina započne udarati o bubanj, što je znak početka žrtve. Dvojica odvuku kozu do žrtvenika, zaglave joj vrat u svojevrsnoj giljotini, ona mekeće visokim tonom kad u stotinki sekunde mačeta odvoji glavu od tijela.

“Sljedeći!”

Nekad su ovdje žrtvovali ljude. I opet će ako zagusti. Masa uvijek pada nisko. Gubitak ega unutar mase, nužna je transcendencija prema dolje, uvijek podložna manipulaciji. Ako zagusti.

Hrvoje Ivančić

Dunavski blues naslovnica 2 izd.indd
LJETNI DAR: Preuzmite elektronsku verziju putopisa “Dunavski blues”

Potpuno besplatno preuzmi putopis “Dunavski blues”, u elektronskom izdanju, klikom na sljedeći link. 

_MG_5150
Sirijski kršćani još uvijek govore jezikom Isusa Krista

Sirijska kršćanska zajednica, čiji korijeni sežu unatrag dvije tisuće godina, jedna je

salon vjenčanica, iznajmljuje se u prosjeku jedna dnevno
Il vestito da sposa rosso

A lei sembrava un gioco. Sebbene avesse già tredici anni, giocava ogni