Taxi – simbol modernoga grada

Posted by: on Pro 1, 2011 | No Comments

Moja prva vožnja taksijem dogodila se na maturalnom putovanju u Barceloni negdje krajem ’90-ih. Bilo mi je 17 godina i mislio sam da život završava poslije dvadesete. Bio sam u krivu.

Ušli smo u podužu limuzinu, frend i ja, pijani k’o smukovi bez obzira na to što su nam na čelu još uvijek bile poslagane pubertetske bubuljice. Vozili smo se amo, vozili se tamo, posjetili nekoliko barova i na kraju se nekim trećim taksijem vratili u hotel. Bilo je divno! Nikad ranije nisam pretpostavljao da je taksi toliko praktičan i zanimljiv. Samo ga zaustaviš, uđeš, kažeš destinaciju i vozi. I ono što je najvažnije, vožnja uopće nije bila skupa. Pa čak ni za nas, mulce od 17 godina.

Poslije toga proći će čak dvije godine do moje sljedeće vožnje taksijem. Točno je toliko trajala rupa između dva putovanja u inozemstvo. U Zagrebu mi npr. nikad na pamet nije palo da uđem u taksi. Zašto? Ne treba puno objašnjavati. Vožnje su bile urnebesno skupe i to su si mogli priuštiti samo neki, kako smo ih tad zvali, šminkeri. I uostalom, nije bilo za očekivati da kultura vožnje taksijem u Zagrebu zaživi kao u većini gradova diljem svijeta zbog nekoliko razloga. Prvo, postojala je samo jedna taksi služba koja je imala monopol i nabijala cijene. Vozači su većinu vremena provodili kartajući u hladu obližnjeg drveta ispred svojih automobila. Drugo, nije bilo za očekivati da će u gradu gdje se većina stanovnika šverca u tramvajima, taksi postati važno sredstvo javnog prijevoza.

No, danas su stvari bitno drugačije. Promjene su započele dolaskom taxi Camea, a nastavile se nedavnim pokretanjem taxi službe Pavla Zubaka. Cijene će od sada biti znatno niže što znači da vožnja ovim sredstvom javnog prijevoza neće biti rezervirana samo za „šminkere.“

Izgleda da ću ipak isprobati vožnju taksijem i u Hrvatskoj. Mislim, bio bi red poslije Pakistana, Indije, Španjolske, Njemačke, Češke…. da se napokon provozam i Zagrebom! Ako ni zbog čega drugog, onda zbog vožnje same jer taksi je ipak jedan fenomen i institucija. Oko njega su isprepletene razne priče, snimani su filmovi i nastajale su legende.

Živjeti u velikom gradu znači s vremena na vrijeme kao temu za razgovor imati neku dogodovštinu iz taksija. Razgovarati s prijateljima o tome kako vas je vozač pokušao operušati i naplatiti vam duplo, kakvu je glazbu puštao, o kakvim je banalnim i besmislenim stvarima pričao ili kako vam se  povjeravao. Najlakše je povjeriti se strancima.

S druge strane, ukoliko posjetite stranu zemlju najizglednije je da ćete prvu komunikaciju ostvariti upravo s vozačem taksija. U nekim zemljama to će biti luksuzne limuzine s obaveznim taksimetrima, a u drugima će biti prastare izudarane krame s cijenom po dogovoru. Varijacije su uistinu razne.

Dok će vas u Londonu dočekati ljubazni vozači s prostranom kabinom u kojoj se osjećate kao u dnevnom boravku, u Kampali će to biti prastara Toyota s vozačem koji će se prvo potužiti kako je benzin skup, pa zatim da ima puno djece i na kraju će vas zatražiti duplu cijenu od dogovorene. Vi ćete reagirati po nahođenju. Ah, kako volim taksi!

Priča o taksiju priča je o širenju grada i o razvoju urbanizacije. Ubrzani razvoj gradova u 17. i 18. stoljeću (Pariz, London) trasirao je put kojim je taksi ušao u modernu povijest. Tome je dakako doprinijela industrijska revolucija ali i Francuska revolucija i jačanje buržoaske klase. Prvi taksiji bili su kočije koje su vukli konji, poznatije kao fijakeri. No, krajem 19. stoljeća taksi kompanije teže k udobnijim i bržim vozilima. Tako su Gotlib Dajmler i Vilhelm Majbah 1896. konstruirali vozilo na četiri kotača koje je koristilo motor s unutrašnjim sagorijevanjem i bilo značajno brže od fijakera. Nekoliko godina kasnije Vilhelm Brun je konstruirao prvi taksimetar što je u kombinaciji s prvim spomenutim izumom dovelo do preteče prvog taksija. Godine 1897. u Stuttgartu je osnovana prva motorizirana taksi služba. Uslijedili su Pariz, London i New York.

U Zagrebu su se fijakeri pojavili početkom 20. stoljeća, dok je udruženje autotaksi prijevoznika grada Zagreba osnovano 1924. Išli smo ukorak s vremenom!

Daleko najpoznatiji taksi na svijetu, najspominjaniji i najviđeniji u filmovima je newyorški žuti taksi. Pri samom spomenu imena kroz glavu mi prođe scena iz filma Taksist kad Robert de Niro govori ispred ogledala; kuje svoj krvavi pohod. U tom je gradu vožnja taksijem postala sastavnim dijelom urbane kulture. To je neka vrsta spontanog rituala: izađete na ulicu, podignete palac i evo taksija: „Kuda ćete“. Čak ni ne kažete destinaciju odmah, već prvo sjednete, taksist krene i tek onda kažete odredište. Gradom New Yorkom svakodnevno prolaze žute kolone sastavljene od taksija.

A sad opet malo o varijacijama.

Najdraže vožnje taksijima doživio sam u zemljama tzv. Trećeg svijeta. U Kairu sam se itekako iznenadio kad sam ušavši u prastari ‘stojadin’, kojeg je Jugoslavija izvozila u Egipat, vožnju za jedan kilometar platio samo jednu kunu. Istina da je auto bio slupan i prašnjav, a umjesto gumba za svjetla imao je bijeli šalter kakve nalazimo na zidovima. Gorivo mu se nalazilo u kanisteru ispod nogu.  Ali svejedno bila je to zgodna vožnja nabijena adrenalinom gdje smo se poput prepelice probijali kroz nezamislivu gradski gužvu tog 18 milijunskog megapolisa. U Kairu sam za vožnju koristio samo taksi.

Indija je jedna sasvim druga priča. Tamo osim kopija britanskih, crnih taksija postoje i tzv. tuk-tuk taksiji ili motor rikše. To su u stvari trokolice s kabinom i lako ih je prepoznati po žuto-crnoj boji. Prepune su ih ulice, a u njima se znaju voziti i po cijele obitelji. Ali ukoliko vozači vide Europljanina u pravilu nikad neće uključiti taksimetar jer za naše su pojmove vožnje urnebesno jeftine, moglo bi se reći smiješne pa oni na taj način žele čim više zaraditi. Tako se u Indiji, pri vožnji taksijem uvijek osjećate nasamareno. Bez obzira što je cijena uvijek niska, glupo je platiti više samo zato jer ste bijelac.

Postoje u Indiji i bicikl rikše gdje vas jadnik na biciklu vozi kilometrima dok vi uživate u prizorima koji prolaze pored vas na ulici. U Veneciji su to gondole, a Amsterdamu čamci.

U Kampali je, recimo, najrasprostranjeniji oblik javnog prijevoza boda-boda ili moto taksi.  Nećete biti u Kampali dugo prije nego što vas boda-boda vozač pozove da sjednete na njegov motor. Ako niste zainteresirani jednostavno će vas ostaviti na miru. Nema nagovaranja ili neugodnih situacija. No vožnje su uistinu jako jeftine. Recimo samo da vožnja od nekoliko kilometara stoji svega jedan dolar. Žene se na motorima obično voze s nogama sa strane, a nekad se događalo da su bile optužene zbog vožnje na „muški način“ tj. raširenih nogu na sjedalu. Neki smatraju da su boda-boda izuzetno opasna sredstva javnog prijevoza jer vozači se trude da do odredišta stignu čim prije. Ali zar nije to poanta cijele priče? Vozač će motorom kao mušica prolaziti između automobila i sjeći će zavoje samo da udovolji vašoj želji za brzim dolaskom. Samo ime boda-boda znači „od granice do granice“ ili na engleskom „from border to border“. Nekad su to bili bicikl taksiji koji su na graničnim prijelazima čekali putnike. Kad bi putnik sišao s autobusa morao je hodati preko ničije zemlje do susjedne granice. U tom su trenutku uskakali bicikl taksiji i nudili prijevoz od granice do granice (from boda to boda). Danas su ih kao što smo vidjeli zamijenili motorkotači.

U svim tim zemljama s vozačima taksija imao sam genijalnu komunikaciju, iako sam ponekad platio dolar ili dva više. Vrlo često vozači nisu pričali dobar engleski pa smo se sporazumijevali rukama i nogama ali i to je bilo zanimljivo. I uostalom, zašto bi jedan vozač taksija morao govoriti strane jezike? Vrlo često čujemo kritike kako naši vozači ne znaju engleski i da je to loše za turizam. No nisu oni turistički vodiči da bi trebali gosta dočekati, natočiti mu čašicu vina i ugađati mu na sve moguće načine. Za njihove klijente oni su gotovo nevidljivi. Sve što im trebate dati je destinacija i novac. Vaša anonimnost postaje garantirani dio paketa usluge koju ćete platiti pred izlazak iz vozila. Uostalom, zar se u taksiju ne osjećamo opuštenije kad razgovaramo o temama koje u društvu i nisu najprihvaćenije? Bili vi u New Delhiju, Kairu ili u Zagrebu.

objavljeno u Forumu 2011.

Leave a Reply

HRVOJE IVANČIĆ
x