Južni Sudan – na pragu nezavisnosti

Posted by: on Aug 16, 2011 | No Comments

Kotači zrakoplova grebu asfalt zračne luke glavnoga grada Sudana, Khartouma. Poslije višesatnog leta pluća mi dere vrući pustinjski zrak i jedva čekam proći pograničnu kontrolu i smjestiti se negdje u centru ovog 8 milijunskog grada koji na prvi dojam djeluje kao ogromni mravinjak žućkaste boje, kaotičnih prometnih gužvi. Zvukovi milijuna automobilskih truba i ljudi što se nadvikuju jedan s drugim paraju uši. Tipično arapski.

Na izlasku s aerodroma, nadu u dobru priču ulijeva mi ogroman natpis: „Dobro došli u Sudan, zemlju raznolikosti, nadamo se da ste ponijeli kameru“. Na kraju tog natpisa kao potvrda dobrih namjera smješten je veliki žuti smajlić. Pomislih kako nemam razloga za brigu i naoružan fotoaparatom i dobrom voljom krećem prema prvom vozaču žutoga taksija.

Pozivi na molitvu s tisuću minareta, prodavaonice kebaba, muškarci bijelih turbana, pijesak koji ulazi u oči. Arapski jezik odzvanja u ušima kud god se okrenuli jer on je uostalom i službeni. Ono nekoliko crnaca što je ostalo trenutno razmišljaju o preseljenju na jug.

Zašto? Sudan će se u srpnju ove godine podijeliti na sjever i jug – Južni Sudan postat će nova nezavisna, 193.članica UN-a.

Pošto su stanovnici juga pretežno crnci, a stanovnici sjevera Arapi, na pomolu je velika seoba naroda. Tenzije između sjevera i juga još uvijek postoje što i nije problem zamisliti ako znamo da je građanski rat trajao od dekolonizacije 1955. pa sve do 2005. godine. Upravo tada dogovoreno je održavanje referenduma tj. pripremanje juga za otcjepljenje.

Prijelazno razdoblje trajalo je sve do siječnja 2011. kada je održan referendum s gotovo 99 % glasova za nezavisnost Južnog Sudana! Najveća zemlja Afrike, bogata naftom, sada stoji na najvećoj prekretnici u svojoj povijesti.

Odlučio sam saznati što to razlikuje šetnju prijestolnicom Khartouom i šetnju glavnim gradom juga, Jubom. Odakle dolazi tolika međusobna mržnja koja je generirala jedan od najbrutalnijih ratova u kojemu je živote izgubilo preko 2 milijuna ljudi?

Što je pošlo po zlu?

U Sudan sam ušao samo s turističkom vizom kako bih izbjegao brojna pitanja na granici i odmah se bacio u žižu stvari. Upravo sam zbog toga imao osjećaj kako me netko stalno prati. Pomislio sam najprije da je mladić koji me je zaustavio ispred hotela i postavljao mi brojna pitanja o mojem poslu, o mojoj zemlji, o godinama, imenu i broju telefona, radoznali student. Doimao se simpatičnim i znatiželjnim tipom ali ipak mu nisam otkrio cijelu istinu. Za svaki slučaj, zbog tog neodređenog osjećaja da me netko ‘promatra’, rekao sam da posjećujem prijatelja koji radi u sjedištu UN-a. Uostalom, njemu sam se naposljetku i zaputio jer su sva druga vrata bila zatvorena.

Ime tog prijatelja je Siniša Marlot koji u Khartoumu boravi već pune dvije godine. Svoj put u međunarodnim misijama započeo je još 2005. kao vojnik u Afganistanu. Sastanak je zakazan u glavnom sjedištu UN-a na kraju grada.

Uzeo sam taksi i na ulazu u kompleks  pokazao putovnicu. Moje je ime bilo na popisu i mogao sam ući. Uz mnoštvo službenika sa svih strana svijeta sjeli smo za slobodan stol u kafeteriji. Prvo što je Siniša rekao vidjevši me bilo je: „Nadam se da nisi ništa fotografirao!?“ Začudio sam se i rekao da još nisam i upitao zašto?

„Pa jel’ ti znaš da zbog strogog šerijatskog zakona trebaš izvaditi posebne dozvole za svaki korak kao novinar? Trebaš čak i dozvolu za fotografiranje najobičnijeg drveta. Danas su ti tajne službe vrlo aktivne jer u vremenu pred odcjepljenje juga svašta se može dogoditi“,  objasnio je Siniša.

S knedlom u grlu srknuo sam malo crne kave i shvatio da pored sebe imam savršenog sugovornika, čovjeka upućenog u cijelu sudansku zavrzlamu.

„Nevolje su započele kad su Arapi stigli na ove prostore i počeli loviti lokalno stanovništvo za roblje. Mislim da se tada počela rađati netrpeljivost između crnaca i Arapa. Dan danas ćeš čuti na cesti da Arapin crnca zove abid, što znači rob. Sjeverni su dio jednostavno čistili od različitih tj. od crnaca“, analizira Siniša, smješten u kompleksu UN-a na rubu prašnjavog grada Khartouma. Ispija kavu i skida naočale koje nosi zbog jakog pustinjskog sunca.

Rezimiramo razgovarajući i osnovne povijesne činjenice: rat sjevera i juga koji je trajao od 1955. okončan je sporazumom 1972. kojim je Južnom Sudanu zajamčena autonomija i vlastito zakonodavstvo. Mir je trajao samo 10 godina. Tadašnji sudanski predsjednik Jaafar Nimeiri poništio je sporazum 1983, a pukovnik John Garang pokrenuo je borbu za nezavisnost. On će kasnije, 2005. postati ‘otac domovine’ i prvi predsjednik autonomnog Južnog Sudana.

Poslije cijelog dana provedenog u ugodnom razgovoru učinilo mi se kako je vrijeme jednostavno proletjelo na što mi je sugovornik odgovorio kako je vrijeme u ovom dijelu svijeta relativan pojam. Nisam imao razloga da mu ne povjerujem.

Krenuo sam prema izlazu iz sjedišta međunarodnih snaga UN-a s namjerom da već sutra odletim u Jubu, glavni grad Južnog Sudana. Na cesti pored kompleksa, dok sam čekao taksi prišao mi je onaj isti mladić koji me je ispred hotela ispitivao o zanimanju, o godinama i o broju telefona. Pozvao me je da s njim odem do fakulteta. Rekao sam da žurim jer da sutra odlazim. Prošli su me trnci.

 

 

Juba

Ovog puta zrakoplov poslije dva sata vožnje iz Khartouma slijeće na pistu koja više nalikuje igralištu za mali nogomet nego mjestu na koje slijeću avioni. Prtljagu iz zrakoplova odvoze traktorima, a umjesto na pokretnoj traci ona do putnika stiže bačena kroz veliku rupu na zidu. Zračna luka mogla bi se posramiti pred željezničkom stanicom u Zaboku ili u Novom Marofu.

Sve u svemu, cijeli je grad sklepan (to je uistinu pravi izraz) po sličnom principu. Nitko od 200.000 stanovnika nema odvodnju jer ona jednostavno ne postoji; struja se dobiva iz ogromnih agregata, a asfaltirano je tek nekoliko kilometara ceste. Je li to uistinu glavni grad najmlađe države na svijetu? Odgovor je potvrdan.

Juba je ujedno i jedan od najskupljih gradova u Africi jer se ama baš sve uvozi. Cijeli Južni Sudan površine je Francuske s oko 8 milijuna stanovnika, a 98 % prihoda dolazi od nafte tako da je to područje koje samo čeka nove investicije ili jednostavno po već ustaljenom receptu – novi rat!

U Jubi sam razgovarao s mladim poduzetnikom Alanom Myeve iz Kenije koji se nada da će se Južni Sudan poslije nezavisnosti pridružiti Istočnoafričkoj uniji u kojoj su trenutno Uganda, Burundi, Ruanda, Tanzanija i Kenija. To bi omogućilo slobodan protok roba i ljudi.

Alan u Južni Sudan investira od 2007. godine i bavi se nekretninama. Život mu nije lak jer svaki dan predstavlja borbu i donosi novu neizvjesnost, a on sam živi u šatorskom kampu s kojim je započeo svoju poslovnu avanturu.

„Kada je 2005. potpisan mirovni sporazum i Južni Sudan je dobio poseban status unutar republike, u glavnom gradu Jubi nije postojalo gotovo ništa. Nije bilo nikakve infrastrukture, a pogotovo nikakvog smještaja. No, počelo je dolaziti sve više stranaca i pokazala se potreba za smještajem i to jeftinim jer hoteli koji su se otvorili u Jubi su jako skupi. Najjeftinije je oko 100 dolara dok kod mene u šatoru možeš spavati za 20“, objašnjava Alan ispred velikog vojnog šatora koji mu služi kao soba i kao ured.

Jubu je uistinu teško nazvati gradom u nekakvom europskom smislu. Do prije 5 godina u gradu nije bilo niti jedne asfaltirane ceste niti ikakvog javnog prijevoza. Stoga su iz susjednih zemalja, poglavito iz Kenije počeli dolaziti i taksisti. Sva hrana, odjeća i sve živežne namirnice također su iz uvoza. Zemlja kao da stagnira u očekivanju nezavisnosti ali poslovne prilike otvaraju se ipak iz dana u dan.

„Zakon Južnog Sudana nalaže da posao možeš otvoriti samo s lokalnom osobom odnosno s nekim tko ima državljanstvo. Ja sam tako 20 posto dionica dao lokalcu samo zato da bih mogao započeti. Taj netko ne uloži ništa, ne radi ništa, čak ni ne mora biti stručan; ali uzima 20 posto od zarade. Najbolje je povezati se s političarima ili ljudima iz više klase tako da izbjegneš probleme. Ali vjerujem da će se poslije osamostaljenja mijenjati zakoni i ustav i da će poslovanje biti lakše jer ova zemlja žudi za investicijama“, ozbiljno i stručno govori Alan koji kao sugovornik iznenađuje poznavanjem afričke ali i svjetske geopolitičke situacije.

Njegov plan je, poslije proglašenja nezavisnosti prodavati nekretnine budućim ambasadama i stranim diplomatima kojih će svakako biti sve više.

„Investicije su spore jer još uvijek traje neizvjesnost oko proglašenja nezavisnosti. Još uvijek se čeka hoće li biti rata između sjevera i juga, ili građanski rat, ili pak mir. Do sad je sve južnjake ujedinjavala jedna stvar – zajednički neprijatelj. Kako će biti u budućnosti, ne znam. Neka plemena smatraju da samo jedno pleme, Dinka, uzima sve najbolje poslove i sve vrijedne pozicije u upravi. Stvarno je teško reći što će se dogoditi“, kaže Alan i dodaje kako očekuje veliki val doseljenja južnjaka koji trenutno žive na sjeveru.

Vlada u Khartoumu je napomenula da možda neće moći dodijeliti građanstvo južnjacima koji žive na sjeveru gdje ih ima oko pola milijuna…

Doista, Teško da će se situacija u zemlji gdje su milijuni izgubili život zbog konflikta oko religije, vlasti i resursa brzo vratiti u normalu.

 „U Južnom Sudanu vidim veliku priliku za poboljšanjem i za uspjehom. Imaju šansu da sve započnu iznova, a imaju ogromne izvore nafte koji bi im mogli pomoći. S druge strane problem će biti korupcija. Ako je uspiju srezati u korijenu sve će ići glatko. Njima se pruža jedna sasvim nova šansa“, zaključio je Alan.

Neizvjesnost

Za vrijeme boravka u Jubi grad i okolicu obilazio sam na mototaksiju boda-boda. Fotografirao sam u vožnji poput tajnog agenta, a šutnju svojega vozača plaćao sam s dva obroka dnevno. Iako su ulice grada krcate vojnicima lako je uočiti da se život razvija velikom brzinom. Strani diplomati i UN-ovci troše najviše novca i ostavljaju ih lokalcima koji se snalaze otvarajući male obrte poput taxi usluga, malenih trgovina i kafića.

Juba svakako djeluje opuštenije od Khartouma. Pretpostavljam da je to zbog šerijatskog zakona koji se na jugu ne primjenjuje.

Na odlasku nisam mogao, a da ne pomislim kako su upravo neki od vojnika pored kojih sam tijekom sparnih popodnevnih sati sjedio u kafićima, nedavno bili na prvoj crti bojišnice. Možda su upravo oni smirivali strasti u nemirnim regijama i u područjima u kojima se još uvijek puškara.

Veliki su problem juga, naime, međuplemenske netrpeljivosti jer u Južnom Sudanu živi oko 250 različitih plemena, a samo jedno pleme, Dinka, u rukama ima svu političku vlast. Nezavisnost bi, dakle, osim novog rata Sjevernog i Južnog Sudana zbog nafte, mogla dovesti i do novog građanskog rata koji bi konačno zemlju pokopao do kraja.

U Jubi sam ponovno sjeo u zrakoplov i uputio se na sjever u Khartoum. Iscrpljen teškim poslom ilegalnog fotografiranja, jer dobivanje dozvole odužuje se i po nekoliko tjedana, napokon sam mogao odahnuti. U zračnoj sam luci opet prošao kontrolu i uočio ogromni natpis „Dobrodošli u Sudan, zemlju raznolikosti, nadamo se da ste ponijeli kameru.“

Smajlić koji se ovog puta  smijao drugačijim, ciničnim smijehom nije ulijevao povjerenje. Izašao sam, prebrojio sudanske funte i krenuo u potragu za taksijem. Dok sam na krcatom parkiralištu pregovarao za cijenu prišao mi je onaj isti student za kojeg sam mislio da me prati i upitao me: „kako je bilo u Jubi?“

objavljeno u Obzoru 2011.

Leave a Reply